Kutak za roditelje

Prvi susret sa vrtićem


Polazak djeteta u vrtić ili jasle predstavlja uglavnom prvi izlazak iz porodične sredine, tj. prvo odvajanje od roditelja, prevashodno od majke, na duže vreme. Istovremeno, za djete to može predstavljati i prvi sustet sa većim brojem nepoznatih osoba, kako sa djecom tako i sa odraslima. Često je ovo traumatična situacija koliko za djete, toliko i za roditelje jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se djete prilagodi novonastaloj situaciji.

Dolaskom djeteta u vaspitnu grupu menja se njegov dotadašnji način življenja, uglavnom mimo njegove volje. Ma kako bila izražena potreba za društvom vršnjaka (obično posle 3. godine), djete u suštini nema potrebu da sigurnost porodičnog okruženja menja za nešto novo i nepoznato. Zato najveći broj djece reaguje plačem ili na neki drugi način protestuje i izražava svoju tugu zbog razdvajanja. Njima je teško da shvate da je vrtić/jasle dobro i bezbjedno mjesto kao i da će se roditelji vratiti kroz neko vrijeme. Strah od odvajanja dominira a osećanje napuštenosti ih preplavljuje - manifestacije mogu biti veoma burne i dugotrajne.

Za roditelje je važno da znaju da je izvesna doza straha od odvajanja uobičajena jer je vezanost za porodicu na ranom uzrastu je razvojno uslovljena. Strah od odvajanja ne treba da bude razlog za brigu, mada ga nipošto ne treba zanemariti u procesu privikavanja djeteta na kolektiv. On se može sagledavati iz sasvim drugog ugla, odnosno kao pokazatelj da su djete i roditelj razvili kvalitetnu uzajamnu vezu. Mnoga pitanja u ovom periodu nameću se roditeljima: zašto plače, koliko dugo plače, rade li to i druga djeca, koliko obično traje adaptacija, šta je može učiniti lakšom, da li da od svega odustanu i pokušaju ponovo nakon izvesnog vremena, da li je "baka-servis" bolje rešenje...

Sasvim je sigurno da se medicinske sestre u jaslama ili vaspitači u vrtićima bolje snalaze u ovakvim situacijama zato što su stručno osposobljeni da razumeju djete i da mu pomognu i zato što je adaptacija djece očekivani proces posebno u septembru mjesecu za koji se prave posebni planovi, osmišljavaju aktivnosti kako bi se djete što bezbolnije odvojilo od roditelja i što pre naviklo na kolektiv. Ali, pomoć je potrebna i roditeljima i oni je zaista očekuju od osoba kojima poveravaju svoje djete. Zato treba iskoristiti sve raspoložive načine komunikacije sa porodicom (panoi, blagovremeno organizovani sastanci sa roditeljima novoupisane djece, osmišljeni kutak za roditelje, individualni razgovori itd.) i roditeljima predočiti moguće teškoće i načine njihovog prevazilaženja.


Od čega zavisi proces adaptacije


Proces adaptacije je individualan i uslovljen brojnim činiocima. Odvojena od porodice, djeca stupaju u jednu novu i nepoznatu sredinu u kojoj važe drugačija pravila i u kojoj se sprovodi ritam života na koji nisu navikla. Dok su u porodici imala privilegovan položaj, u kolektivu je situacija neminovno drugačija - jedan odrasli brine o grupi djece ili se odrasli koji brinu o grupi smenjuju. U svakom slučaju, djete je u situaciji da mora da deli sa mnoštvom sebi ravnih i pažnju, i prostor, i igračke, i mnogo čega drugog... Tok prilagođavanja zavisi od djetetovih individualnih osobina, od njegovog uzrasta, od zdravstvenog stanja, od porodične atmosfere u kojoj djete živi.

U principu se lakše prilagođavanju djeca koja su fizički snažna i nemaju većih zdravstvenih problema, djeca koja imaju bogata i raznovrsna socijalna iskustva prije dolaska u kolektiv, djeca čiji roditelji imaju pozitivan stav prema igri itd. Istovremeno, adaptacija zavisi i od opštih uslova života i rada u samim jaslama ili vrtiću (opremljenosti potrebnim sredstvima, stručne osposobljenosti i karakteristika ličnosti medicinskih sestara ili vaspitača, broja djece u vaspitnoj grupi).

Osnovni tipovi adaptacije


Obično se u stručnoj literaturi navode tri osnovna tipa adaptacije: laka adaptacija, adaptacija srednje težine i teška adaptacija.
Laka adaptacijapredstavlja normalnu reakciju na promenu sredine djece koja imaju optimalne vaspitne uslove i koja su uspostavila sigrunu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima. Kod takve djece sve reakcije i promene u ponašanju prolaze u roku od 10-15 dana boravka u kolektivu; djete brzo prihvata novu sredinu i raduje se dolasku u nju.
Adaptacija srednje težine imaju djeca čije se promene u ponašanju produže i do mesec dana boravka u vrtiću ili jaslama, tokom kojih djete uporno odbija dolazak u kolektiv.
Teška adaptacija se obično vrlo retko sreće u praksi. Odnosi se na djecu kod koje se mogu zapaziti uporne i dugotrajne reakcije i poremećaji u ponašanju koji traju i po nekoliko meseci. Obično je kod takve djece prisutno više nepovoljnih činioca koji produžavaju period adaptacije kao što su česta odsustva iz kolektiva usled bolesti ili nekog drugog razloga, nepovoljni porodični uslovi, neprimereni vaspitni uticaji isl. U tim slučajevima, potrebno je timsko sagledavanje problema (vaspitač/med. sestra, roditelji i pedagog ili psiholog) i zajedničko pronalaženje načina da se teškoće prevaziđu.
Treba napomenuti da najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih problema, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije. Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, česte prehlade isl., a druga reakcijama u ponašanju - plač, agresivno ponašanje ili povlačenje.
Jedna od mogućih reakcija koja se sreće u slučajevima teže adaptacije je tzv. regresija, što znači da su se kod djeteta pojavili oblici ponašanja karakteristični za neku od prethodnih faza u razvoju npr. sisanje prsta, mokrenje u krevet, tepanje. Sva ta ponašanja su uobičajena u periodu adaptacije i ona će postepeno slabiti i nestajati brzinom kojom se djete prilagođava novoj sredini i uspostavlja socio-emocionalne odnose sa vaspitačem i drugom djecom.
Potrebno je naglasiti da adaptacija nije završena kada djete prestane da plače, već kada sa zadovoljstvom dolazi u kolektiv i kada počene spontano i slobodno da izražava svoje emocije, misli, sposobnosti. Zato, posebnu pažnju treba obratiti na povučenu djecu koja obično tiho sjedne u nekom kutku i ne pokazuju nikakvu inicijativu.


Savjet roditeljima


Jedan od zadataka ustanove je da pomogne djeci i roditeljima koji prvi put dolaze u nju da prevaziđu početne teškoće. Iskustva u radu su pokazala da se adaptacija može olakšati i skratiti njeno trajanje primenom odgovarajućih postupaka: prethodnim upoznavanjem sa djetetom, individualnim pristupom, fleksibilnim vremenom za prijem djece, postepenim produžavanjem boravka u kolektivu shodno djetetovim mogućnostima, omogućavanjem boravka roditelja u grupi i mnogim drugim.
Radi brže adaptacije, roditeljima se može savetovati sledeće:

  • da kod kuće govore o vrtiću i ponekad do njega prošetaju sa djetetom pre nego što ga upišu, da borave u dvorištu vrtića dok su u njemu druga djeca;
  • da se prethodno raspitaju o ritmu življenja u vrtiću i postepeno sa njim usklade i kućni režim (obroci, spavanje, boravak na otvorenom,...);
  • da upoznaju vaspitače/medicinske sestre sa osobenostima i navikama svog djeteta;
  • da dopuste djetetu da ponese svoju omiljenu igračku u vrtić;
  • da mu pokažu da ga vole i kad ono odbija ostanak u kolektivu;
  • da razgovaraju sa djetetom o drugoj djeci, o igračkama, o vaspitačima, da mu podstaknu interesovanje za sadržaje u vrtiću;
  • da rastaanke u vrtiću učine kratkim jer dugi rastanci govore o njihovim strahovima i neodlučnosti;
  • da ne beže od djeteta već da se uvek pozdrave i iskreno kažu kada će se vratiti;
  • i naravno, da uvek održe svoju reč!
Ukoliko je roditelju preteško da se odvoji od djeteta, može se predložiti da adaptaciju "odradi" drugi član porodice koji je blizak djetetu.


Odnos porodice i vrtića


Polaskom djeteta u kolektiv, roditelji dobijaju partnere u vaspitanju svoje djece. To ne umanjuje njihovu ulogu niti odgovornost ali, radi same djece tj. radi što boljeg prihvatanja kolektiva, najbolje je kada se sa medicinskim sestrama ili vaspitačima od početka uspostavi dobar odnos. Svaki odnos do kojeg nam je stalo zahteva puno truda sa obe strane. Tako je i sa ovim. Ključ uspešnosti nalazi se u održavanju dobre komunikacije roditelja i vrtića tj. u stalnoj i otvorenoj uzajamnoj komunikaciji.
Prvi susret roditelja i vaspitača značajan je sa aspekta upoznavanja - to je prilika kada roditelj treba da da osnovne informacije o zdravstvenom stanju djeteta, navikama u hranjenju, spavanju, o porodičnim prilikama a od vaspitača da dobije informacije o grupi u kojoj će dete boraviti, programu rada, dnevnom rasporedu aktivnosti, ishrani, načinu plaćanja i sl.
Ukoliko roditelj ima potrebu može razgovarati sa članovima stručne službe o specifičnim potrebama djeteta, o mogućem individualnom planu adaptacije, o svojim potrebama u odnosu na vrtić, opravdanosti pojedinih vasitnih postupaka itd. Na prvom grupnom roditeljskom sastanku roditelje treba upoznati s načinom funkcionisanja vrtića kao cjeline, razmeniti informacije o potrebama i očekivanjima roditelja u odnosu na vrtić i obratno, o očekivanjima vaspitača u odnosu na ispunjavanje obaveza od strane roditelja. Neophodno je roditelje obavestiti o vremenu predviđenom za individualne razgovore, o načinima njihovog uključivanja u život vrtića, o značaju zajedničkog djelovanja i usklađenosti vaspitnih stavova.
Na kraju treba istaći da prvi dani provedeni u kolektivu mogu da budu odlučujući za stav koji se kod djeteta i njegovih roditelja gradi prema njoj, zbog čega treba preduzeti sve moguće mjere kako bi se izbjegle ili barem umanjile stresne situacije zbog stupanja u novu sredinu i od samog početka zasnovali kvalitetni partnerski odnosi.